Moj slatki sputnik

Tako dakle živimo svoj život. Koliko god dubok i koban bio gubitak, kako god važna stvar koju su nam ukrali — koju su nam istrgnuli iz ruku — čak i ako se nakon toga posve promijenimo tako da nam ostane samo vanjski sloj stare kože, i dalje na isti način odigravamo život, u tišini. Postojano se sve više bližimo kraju vijeka koji nam je dodijeljen i opraštamo se od njega dok se gubi iza nas. I ponavljamo, često vrlo vješto, beskrajne radnje svakidašnjice. I ostavljamo za sobom osjećaj neizmjerne praznine.