Sigurna kuća

Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.

Živa žena ne može biti žrtva jer eno je – hoda, diše, nikakva krv joj se ne cijedi niz pleća, modrice su, ako ih je i bilo, sad nevidljive, ima sve udove, oba oka i uha, što je sijala to neka i žanje, ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji. Što te ne ubije, nije te ubilo jer si preživjela.

Trebao ti je netko tko će čitati mimo naslova i između redaka. Ili, još bolje, netko tko neće ni čitati sve što se pisalo o tebi, nego te potražiti i dati ti priliku da žališ za svojim umjesto za njegovim životom. Da taj tvoj život, a ne njegova smrt, nekome bude tema.

Ne shvaćaš da ti je zabranjeno, nego uvjeriš sebe da ti ništa od toga ne treba.

bično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.

I to će biti tema kad na kraju poludi, kad mu postaviš pitanje koje zahtijeva to ponižavajuće objašnjavanje onoga što ti nije jasno, a trebalo ti je biti.

Prkosiš mu, to je. Možda problem ipak nije u tome? Možda je to što te nazvala prijateljica za koju je toliko puta već izjavio da mu ide na živce. Specificirao je i razloge, nabrajao sve pokazatelje njezine nepodobnosti, a ti joj se i dalje javljaš kad nazove. To što si prestala izlaziti s njom u početku je bilo sasvim dovoljno, no sad je možda postalo premalo.

Do kraja prve godine vašeg zajedničkog života već si razvila istančane senzore za njegovo raspoloženje. Prepoznaješ izraz lica koji sluti na nevolju. Šutljiv je, ali znaš da čeka da ga pitaš što nije u redu. Bojiš se pitati ga, ali ako ga ne pitaš, eksplodirat će još jače, kasnije kad eksplodira.

Govorila si samo ono što ga neće uznemiriti, iako ni za to što je želio čuti nije bilo jamstva da će proći kako treba.

Od brige da ne zakasniš, ti uraniš. Ni ne slutiš kakva će lančana reakcija uslijediti. Jer to je tek sumnjivo. Ako možeš tada jednom, možeš i inače. Morala si s posla izaći ranije da bi stigla u to vrijeme. Možda to stalno činiš. Tko zna otkad to traje. Pomiče ti se satnica, termini kontrole, tektonski ti se pomiče i život samo još toga nisi svjesna. Jer to je tek početak. Više uopće ne uzimaš u obzir mogućnost da bi nakon posla mogla poželjeti malo prošetati, pogledati izloge, popiti kavu s kolegicom, neplanirano svratiti u knjižaru – ali još ne primjećuješ da ti je to oduzeto.

Predugo je trebalo da shvatiš što ti se događa. To je raslo tako podmuklo da se na svaku novu zabranu ili pravilo ili zlovolju ili prodiku navikneš upravo toliko koliko treba da novu ne doživiš kao veliku promjenu. Kao rak koji tiho napreduje dok nije prekasno. Ali sve o tome znaš tek naknadno.

Prvo, recimo, dolaziš s posla dvadesetak minuta kasnije nego inače. Dvadesetak minuta. Ništa što bi trebalo opravdati. Ali njemu treba.